Uvod
Struktura, dobivanje i funkcionalna svojstva
Inulin i oligofruktoza ubrajaju se u skupinu fruktana, linearnih ili razgranatih polimera fruktoze vezanih ß 2-1 (inulini) ili ß 2-6 (levani) glikozidnim vezama. Kemijski, inulin je smjesa oligomera i polimera glukopiranozil-fruktofuranozil fruktoze (Gpi Fn) i fruktopiranozil-fruktofuranozil-fruktoze (Fpi Fn) koji se međusobno razlikuju prema stupnju polimerizacije (SP).
Iako se kao skladišni ugljikohidrati sintetiziraju u velikom broju biljnih vrsta (preko 36000), komercijalno najvažnijim izvorima inulina smatraju se korijen cikorije (Cichorium intybus) i jeruzalemska artičoka (Helianthus tuberosus) koji prosječno sadrže 15-20 % inulina. Ostale biljne vrste sa visokim udjelom inulina su lješnjak, kozja brada, gomolj dalije i korijen asparagusa. Prosječan dnevni unos inulina je 3-11 g (u Europi) i 1-4 g u SAD-u, a namirnice koje najznačajnije doprinose dnevnom unosu su pšenica, banane, luk, češnjak i poriluk.
Inulin i oligofruktoza imaju slična nutritivna svojstva, međutim kada se koriste u prehramenoj industriji na bitno različite načine modificiruju svojstva završnog proizvoda.
Zbog veće duljine lanca i stanja polimerizacije, inulin u dodiru s vodom ili mlijekom tvori mikrokristale koji doprinose stvaranju kremaste i pune strukture proizvoda te se stoga vrlo uspješno koristi kao zamjena za mast u pekarskim proizvodima, punjenjima, mliječnim proizvodima, smrznutim desertima i dresinzima kada nije potrebno utjecati na stupanj slatkoće završnog proizvoda.
DALJNJA LITERATURA:
Oligofruktoza se sastoji od kraćih oligomera, posjeduje funkcionalne karakteristike sličnije šećeru/glukoznom sirupu, a stupanj slatkoće joj iznosi 30-50 % slatkoće šećera. Zbog navedenih karakteristika u prehrambenoj se industriji najčešće koristi kao omekšivač, sredstvo za povećavanje hrskavosti u keksima s niskim udjelom masti te kao zamjena za šećer. Obično se koristi u kombinaciji sa zaslađivačima kao što su aspartam i acesulfam K jer maskira njihov karakterističan okus. Dodatna prednost korištenja oligofruktoze u jogurtima je i njeno prebiotičko djelovanje što doprinosi aktivnosti probiotičkih kultura dodanih u jogurt.
Inulin i oligofruktoza koriste se u prehrambenoj industriji da bi se povisio udio prehrambenih vlakana u završnom proizvodu.
Prednost u odnosu na "klasična" prehrambena vlakna je u tome što inulin i oligofruktoza ne posjeduju karakterističan, sirov okus te ne doprinose povećanju viskoznosti završnog proizvoda pa se njihovim korištenjem dobivaju proizvodi obogaćeni prehrambenim vlaknima koji su zadržali organoleptička svojstva standardne formulacije.
Na tržištu su također prisutne i mješavine dugolančanog inulina i oligofruktoze koje zbog svojih specifičnih karakteristika imaju primjenu u prehrambenoj industriji, osobito u proizvodnji funkcionalne hrane.
Nutritivna svojstva inulina i oligofruktoze
Inulin i oligofruktoza kao prehrambena vlakna
Ideja o protektivnom učinku prehrambenih vlakana, u smislu prevencije različitih oboljenja, javlja se sredinom 70-tih godina kada Burkit i Trowell (1975) publiciraju pregled dotadašnjih saznanja i dokaza o učincima prehrane bogate neprobavljivim djelovima biljnih namirnica kao "hipotezu o prehrambenim vlaknima".
U spomenutoj publikaciji navodi se da prehrana bogata neprobavljivim djelovima biljnih namirnica djeluje protektivno protiv niza oboljenja karakterističnih za razvijene zemlje (Western diseases) kao što su pretilost, dijabetes, srčane bolesti, žučni kamenci i karcinom debelog crijeva. Tada započinju brojna istraživanja čiji su osnovni ciljevi bili pojasniti pojam "prehrambenih vlakana", obzirom da se radi o velikoj i heterogenoj skupini spojeva, razviti metode određivanja i znanstveno dokazati njihove učinke u održavanju zdravlja i prevenciji bolesti.
Obzirom na karakteristike kao što su porijeklo (dobivaju se iz jestivih dijelova biljaka), kemijska građa (ugljikohidrati - smjese oligosaharida ili oligosaharida i polisaharida), neprobavljivost (rezistentni su na djelovanje ljudskih probavnih enzima zbog prisutnosti ß (1-2) glikozidne veze), zanemariva apsorpcija u tankom crijevu, pozitivni učinci na lipidne parametere te potpuna hidroliza i ferementacija do plinova i kratkolanačanih masnih kiselina djelovanjem mikroflore kolona, inulin i oligofruktozu ubrajamo u skupinu prehrambenih vlakana.
Zbog svojih karakterističnih fermentativnih svojstava, inulin i oligofruktoza značajno se razlikuju od ostalih prehrambenih vlakana te ostvaraju dodatne specifične učinke na gastrointestinalne (sastav crijevne mikroflore, funkcije mukoze, endokrina aktivnost, apsorpcija minerala) i sistemske funkcije (imunitet i homeostaza lipidnog statusa).
Inulin i oligofruktoza kao prebiotici
Inulin i oligofruktoza imaju široku primjenu kao prebiotici. Prebiotik je namirnica ili komponenta namirnice čija fermentacija u crijevu dovodi do promjene sastava i/ili aktivnosti gastrointestinalne mikroflore čime se ostvaruju poželjni i protektivni fiziološki učinci. To znači da bi prebiotici trebali selektivno poticati rast samo određenih mikroorganizama, prvenstveno bifidobakterija i laktobacila koji se smatraju najvažnijima za održavanje zdravlja probavnog sustava.
Inulin i oligofruktoza potentni su prebiotici jer nisu osjetljivi na želučanu kiselinu i djelovanje probavnih enzima te intaktni dospijevaju do crijeva gdje u prvom redu stimuliraju rast bifidobakterija, a u manjoj mjeri laktobacila i nekih drugih vrsta kao što su
Clostridium coccoides-Eubacterium rectale
Podvrste inulina ostvaruju različite učinke na crijevnu mikrofloru, a da bi se one mogle numerički iskazati uvodi se koncept "prebiotičkog indeksa". Prebiotički indeks se definira kao apsolutna vrijednost "novih" bifidobakterija (cfu/g fecesa) podijeljen sa dnevnom dozom (g) inulina korištenom u studiji. Na temelju dosadašnjih saznanja prosječni prebiotički indeks oligofruktoze iznosi oko 4×108 cfu/g (0,5-15 ×108 cfu/g), a inulina 5×108 cfu/g (0,3-13 ×108 cfu/g).
Osnovni nedostatak "prebiotičkog indeksa" je što mjeri promjene u broju stanica, a ne promjene fizioloških učinaka koji se na taj način ostvaruju, kao što su promjene koncentracija metabolita (kratkolančane masne kiseline, završni produkti fermentacije aminokiselina, mucina i sterola), promjene aktivnosti nekih bakterijskih enzima itd.
Još uvijek nije utvrđeno koji bi se od navedenih parametara mogli smatrati biomarkerima pozitivnih fizioloških učinaka te su rezultati studija provedenih u tom smislu dosta konfuzni i kontradiktorni. Osnovne teškoće u pokusima istraživanja bifidogenog učinka inulina i oligofruktoze su velike varijabilnosti u sasta vu mikroflore kod različitih pojedinaca i velike razlike u individualnom fiziološkom odgovoru na suplementaciju inulinom.
Osnovni metodološki problem je to što je ispitivanje učinka ograničeno na korištenje fecesa kao surogata za sastav crijevne mikroflore čime se ograničava uvid u to kako suplementacija prebiotikom utječe na određene procese u različitim dijelovima crijeva, osobito u tankom crijevu (distalnom ileumu) koji je također koloniziran bakterijama.Također, prebiotici ostvaruju specifične učinke ne samo na mikrofloru u lumenu crijeva već i na mikrofloru crijevne mukoze što je dokazano nedavnim ex vivo postupkom, a korištenjem fecesa kao surogata takvi se učinci ne mogu proučavati.
Usprkos navedenim problemima, sve dosadašnje studijama potvrđuju da: suplementacija fruktanima tipa inulina povisuje broj bifidobakterija u crijevu, da je učinak maksimalan nakon tjedan dana suplementacije, da se učinak zadržava čitavo vrijeme trajanja suplementacije, da učinak postepeno nestaje unutar 1-2 tjedna nakon prestanka suplementacije.
Bifidogeni učinak inulina i oligofruktoze rezultira povećanom produkcijom kratkolančanih masnih kiselina (octene, maslačne i propionske), mliječne kiseline i plinova u crijevu čime se smanjuje pH u lumena crijeva. Takve promjene u sastavu lumena crijeva vjerojatno dovode do hiperplazije crijevne mukoze i poboljšanja prokrvljenosti i čvrstoće stijenke crijeva. Osim pozitivnog utjecaja na bifidobakterije i laktobaciluse, suplementacija oligofruktozom inhibira razvoj populacija bakterioida, klostridija i fusobakterija.
Navedeni je učinak vjerojatno posljedica sposobnosti bifidobakterija da uništavaju neke druge (nepoželjne) bakterijske sojeve formacijom bakteriocina i/ili uspješnom kompeticijom za supstrate i adhezijska mjesta na crijevnoj stijenci.
Fiziološke i protektivne posljedice takvih promjena sastava crijevne mikroflore su brojne:
- simulacija produkcije nekih vitamina B kompleksa,
- održavanje zdravlja probavnog sustava za vrijeme trajanja antibiotske terapije,
- inhibicija rasta patogenih mikroorganizama,
- imunomodulacijski učinak,
- snižavanje serumskog kolesterola i
- snižavanje koncentracije amonijaka u krvi.
Utjecaj inulina i oligofruktoze na fiziološke parametre
Utjecaj inulina i oligofruktoze na apsorpciju minerala
Osim ukupne koncentracije u namirnici, stopa apsorpcije minerala iz pojedinih namirnica vrlo je bitna kod procjene njihove bioraspoloživosti. Upravo stoga, brojne znanstvene studije bave se istraživanjem komponenti namirnica koje bi djelovale kao promotori apsorpcije nekih esencijalnih minerala. U okviru takvih istraživanja, brojnim je animalnim, a kasnije i kliničkim studijama utvrđen promotorski učinak inulina i oligofruktoze na apsorpciju Ca i Mg.
Usprkos nekim kontradiktornim opažanjima, zajednički zaključci svih provedenih studija su sljedeći:
- inulin i oligofruktoza značajno povećavaju apsorpciju minerala, osobito Ca i Mg
- sprečavaju pojavu simptoma deficita pojedinog minerala, osobito Mg (kod štakora)
- ublažavaju simptome osteopenije (kod štakora).
Osim pozitivnog utjecaja na apsorpciju Ca i Mg, pretpostavlja se da bi inulin i oligofruktoza mogli ostvarivati isti učinak i na apsorpciju Fe, Cu i Zn. Ipak, potrebno je provesti dodatna klinička istraživanja kako bi se potvrdila navedena hipoteza. Rezultati animalnih studija o utjecaju na apsorpciju Ca i Mg pokazuju da je relativan porast apsorpcije obrnuto proporcionalan bazalnoj apsorpciji. Obzirom da se apsorpcija Ca smanjuje sa dobi, pretpostavlja se da bi utjecaj inulina na porast apsorpcije bio izraženiji kod starijih pokusnih životinja.
Obzirom da su pozitivni rezultati uočeni i kod ovariektomiziranih životinja, pretpostavlja se da mehanizam djelovanja fruktana nije hormon-ovisan. Dvije provedene studije ukazuju na mogućnost da je pozitivan utjecaj suplementacije fruktanima na apsorpciju Ca i Mg obrnuto proporcionalan duljini suplementacije što indicira mogućnost postojanja mehanizma homeostatske prilagodbe povećanom unosu fruktana.
Promocija apsorpcije Ca i Mg dokazana je i brojnim studijama na ljudima, a najbolji učinci primjećeni su kod adolescenata. Iako mehanizam takvog učinka još uvijek nije u potpunosti razjašnjen, smatra se da je povezan sa prebiotičkim svojstvima fruktana.
Pretpostavlja se da pojačana aktivnost crijevne mikroflore smanjuje pH u crijevu (čime se povećava topljivost kompleksa Ca i Mg te udio slobodnih, ioniziranih formi minerala i olakšava se pasivna difuzija) i povećava koncentracije određenih metabolita (žučnih soli, kratkolančanih masnih kiselina itd.) koji poboljšavaju pasivni i aktivni transport kroz crijevnu stijenku. Dio učinka pripisuje se i osmotskoj
aktivnosti fruktana, jer povećavanjem sadržaja vode u crijevima poboljšavaju topljivost Ca soli.
Rezultati nekih novijih studija ukazuju i na mogućnost da pozitivan učinak fruktana nije ograničen samo na apsorpciju Ca i Mg već da oni ostvaruju i direktni pozitivni učinak na mineralizaciju i gustoću kostiju. Mehanizam takvog učinka nije jasan te su potrebna dodatna istraživanja kako bi se provjerila valjanost navedene hipoteze.
Utjecaj inulina i oligofruktoze na lipidne parametre
Utjecaj fruktana tipa inulina na normalizaciju nekih lipidnih parameta dokazan je brojnim animalnim studijama. Fruktani primarno snizuju koncentracije triglicerida u krvi i to kod normalnog statusa ili blage hipertrigliciridemije, postprandijalno i natašte. Utjecaj na koncentracije kolesterola u krvi manje je izražen i dokazan u samo dijelu do danas provedenih studija. Kod pokusnih životinja konzumacija fruktooligosaharida rezultira smanjenjem postprandijalne trigliceridemije za 50 % te prevenira pojavu hiperkolesterolemije kod štakora hranjenih prehranom bogatom (zasićenim) mastima.
Konzumacija fruktana također djeluje preventivno na pojavu steatoze, te smanjuje postprandijalnu inzulinemiju za 26 %. Iako su rezultati animalnih studija vrlo uvjerljivi treba imati na umu činjenicu da su u spomenutim animalnim pokusima korištene relativno visoke doze fruktooligosaharida, a da je dnevni unos kod ljudi, zbog mogućih nuspojava ograničen na max 15 g/dne. Stoga studije na ljudima samo djelomično potvrđuju opažanja dobivena animalnim studijama, a opaženi učinci su nešto slabije izraženi. Npr. studija Roberfroid i Slavin-a (2000) dokazuje učinak inulina na sniženje ukupnog i LDL kolesterola kod dijabetičara ali ne i kod zdravih pojedinaca.
Učinak na sniženje serumskih triglicerida izražen je i kod zdravih pojedinaca i u
stanjima hipertrigliceridemije. Studije na ljudima pokazuju da se bolji učinci na lipidne parametre postižu konzumacijom inulina, dok je u animalnim studijama opaženi učinak inulina i oligofruktoze podjednak.
Mehanizam učinka inulina i oligofruktoze na lipidne parametre nije u potpunosti objašnjen. Kod pokusnih životinja (primarno glodavaca) utvrđeno je da je konzumacija inulina povezana sa smanjenjem de novo sinteze masnih kiselina u jetri (kao posljedica smanjenja aktivnosti i mRNA lipogenih enzima). Učinkovitost takvog mehanizma kod ljudi upitna je. Naime, kod normalnih obrazaca prehrane, unos masnih kiselina potrebnih za jetrenu sintezu triglicerida više je nego dovoljan, te je de novo sinteza masnih kiselina praktički zanemariva. Postoje indicije da bi inulin i oligofruktoza mogli inhibirati i esterifikaciju MK u jetri, međutim takav učinak je puno slabije izražen u usporedbi sa već spomenutom inhibicijom sinteze masnih kiselina.
Postoji nekoliko hipoteza o tome na koji način fruktooligosaharidi ostvaruju ovakav sistemski učinak. Jedna od najstarijih je da sa konzumacijom fruktana modificira apsorpcija makronutrijenata i to odgađanjem gastričnog pražnjenja i/ili skraćivanjem intestinalnog tranzitnog vremena. Iako su tim mehanizmom objašnjeni sistemski učinci drugih vrsta prehrambenih vlakana koje karakteriziraju specifična fizikalna svojstva kao npr. viskoznost to nije slučaj kod fruktooligosaharida te se smatra da je ovaj mehanizam ostvarivanja sistemskih učinaka kod njih zanemariv.
Prema novijoj teoriji, najvažniji za ostvarivanje sistemskih učinaka su metabolički produkti razgradnje inulina u debelom crijevu, prvenstveno kratkolančane masne kiseline (propionat) i poliamini (putrescin) koji se apsorbiraju putem portalne vene i koncentriraju u jetri.
Utjecaj inulina i oligofruktoze na obrambene funkcije organizma
Različiti čimbenici, poput stresa, starenja, neadekvatne prehrane, sjedilačkog načina života ili genetske predispozicije mogu dovesti do slabljenja obrambenih funkcija organizma čime se pojačava osjetljivost organizma prema kemijskim i biološkim čimbenicima koji mogu djelovati kao okidači u pojavi i razvoju brojnih oboljenja. Upravo je stoga jedan od važnih zadataka znanosti o prehrani identifikacija onih komponenata namirnica koje imaju sposobnost pozitivne modulacije obrabenih funkcija organizma. Rezultati brojnih znanstvenih studija potvrđuju hipotezu da bi se fruktani tipa inulina mogli ubrojiti u takve komponente.
Imunoprotektivni fruktana učinci primarno se odnose na lumen crijeva. Animalne studije dokazuju da suplementacija inulinom značajno smanjuje fekalnu gustoću Salmonelle (pilići, svinje, štakori) i Candide (miševi). Kod miševa sistemski zaraženim virulentnim sojevima Listerie monocytogenes i Salmonelle typhimurium, suplementacijom inulinom i oligofruktozom (100 g/kg) značajno je snižen mortalitet pokusnih životinja.
Takav učinak fruktana temelji se na njihovoj sposobnosti da pozitivno utječu na stanje epitela crijeva, što se očituje poboljšanim sastavom i zadebljanjem mucina i posljedičnom povećanom otpornošću na kolonizaciju patogena i bakterijsku translokaciju. Osim toga, zbog svog prebiotičkog učinka, fruktani tipa inulina dovode do pojačane kolonizacije crijeva bifidobakterijama na račun enteropatogena koji se izlučuju fecesom. Porast populacije bifidobakterija prati i pad pH u lumenu crijeva, zbog povećane produkcije mliječne kiseline, čime se stvara bakteriocidni okoliš za brojne putativne enteropatogene kao što su E. Coli i C. pufringens.
Obzirom da novonastali mikrookoliš (mliječna kiselina) modificira aktivnosti nekih bakterijskih enzima odgovornih za aktivaciju kemijskih prokancerogena (ß-glukuronidaza, ornitindekarboksilaza), te da se zbog hiperprodukcije bifidobakterija i posljedične eliminacije nekih enteropatogena fecesom eliminiraju i neki vezani kancerogeni, ovim mehanizom fruktani tipa inulina djeluju protektivno i protiv karcinoma kolona. Dodatni mehanizam supresije razvoja tumora u crijevu je i sposobnost B. longum da djeluje kao modulator biološkog odgovora tj da modulira indukciju O-metilgvanin DNA metil transferaze (protein za popravak metilgvanina koji obnavlja originalni gvanin u DNA mehanizmom in situ demetilacije).
Brojne animalne studije dokazuju spobnost fruktana tipa inulina da reduciraju broj preneoplastičnih lezija tumora u debelom crijevu miševa i štakora. U dvanaest provedenih studija 29 skupina životinja tretirano je inulinom i promatrane su preneoplastične lezije, a u pet skupina promatrani su tumori. Nakon tretiranja inulinom došlo je do smanjenja preneoplastičnih lezija u dvadeset-četiri tretirane skupine, a do povlačenja tumora u svih pet promatranih skupina. Opažene učinke autori pripisuju djelovanju produkata fermntacije fruktana, osobito butiratu, koji inhibiraju staničnu proliferaciju, moduliraju diferencijaciju i reduciraju metastaze.
DALJNJA LITERATURA:
Osim lokalnog učinka na lumen crijeva, postoje indicije da fruktani tipa inulina ostvaruju i sistemski imunomodulatorni/antikancerogeni učinak. Buddington i sur dokazali su da suplementacija inulinom i oligofruktozom štiti miševe od enteričnih i sistemskih patogena i tumor induktora. Taper i Roberfroid (1999) proučavali su utjecaj inulina i oligofruktoze na rast tumora dojke. Oligofruktoza dodana bazalnoj prehrani (15 %) smanjila je ukupan broj tumora dojke induciranih metilnitrozoureom kod štakora. Isti autori dokazali su da fruktani mogu poboljšati učinke antikancerozne terapije.
Svi podaci o sistemskim učincima inulina/ oligofruktoze temelje se na eksperimentalnim studijama, te je potrebo provesti opsežne interventne studije na ljudima kako bi se potvrdile ovakve hipoteze. Najveći problem pri tome je nedostatak validiranih direktnih biomarkera obrambenih funkcija koji ne zahtijevaju primjenu invazivnih metoda u kliničkom istraživanju.
Zaključci
Inulin i oligofruktoza su fermentabilna prehrambena vlakna koja ostvaruju brojne lokalne i sistemske učinke bitne za održavanje zdravlja i prevenciju bolesti. Oni poboljšavaju funkcije gastrointestinalnog sustava djelovanjem na motilitet crijeva te formiranje i učestalost stolice, ostvaruju bifidogeni/prebiotički učinak, poboljšavaju apsorpciju Ca te reduciraju trigliceridemiju kod osoba s hiperlipidemijom.
Osim navedenih učinaka dokazanih brojnim kliničkim studijama, brojna istraživanja na eksperimentalnim modelima ukazuju na mogućnosti i brojnih drugih djelovanja kao što su imunomodulatorno i antikancerogeno.
Zbog svega navedenog, kao i zbog svojih specifičnih tehnoloških svojstava inulin i
oligofruktoza sve se više koriste u prehrambenoj industriji, osobito u proizvodnji funkcionalne hrane.
:: Dubravka Vitali Čepo :: Sveučilište u Zagrebu, Farmaceutsko-biokemijski fakultet, Zavod za kemiju prehrane :: Ante Kovačića 1,10000 Zagreb :: dvitali@pharma.hr
izvorni članak
|
Hrana u zdravlju i bolesti, znanstveno-stručni časopis za nutricionizam i dijetetiku
|
| |
Literatura:
1. Buddington RK, Kelly-Quagliana K, Buddington KK, Kimura Y (2002a)
Nondige-stible oligosaccharides and defense functions: lessons learned
from animal models. Brit J of Nutr 87: 231-239.
2. Buddington KK,
Donahoo JB, Buddington RK (2002b) Dietary oligofructose and inulin
protect mice from enteric and systemic pathogens and tumor inducers. J
Nutr 132: 472-477.
3. Burkitt DP, Trowell HC (1975) Refined
carbo-hydrate foods and disease; some implications of dietary fibre.
Academic Press, London.
4. Carabin IG, Flamm WG (1999) Evaluation
of safety of inulin and oligofructose as dietary fiber. Regul Toxicol
Pharmacol 30: 268-282.
5. Gibson GR, Beatty ER, Wang X, Cummings
JH (1995) Selective simulation of bifidobacteria in human colon by
oligofructose and inulin. Gastroenterology 108: 975-982.
|
:: važne pravne informacije ::
HDGO portal pruža stručne informacije o brojnim temama i
događanjima u ginekologiji, opstetriciji i humanoj reprodukciji. Svrha
navedenih informacija nije davanje medicinskih savjeta ili uputa o
uporabi pojedinih proizvoda niti promocija pojedinih proizvoda kao
takvih. Niti jedan posjetitelj web portala ne smije koristiti
informacije sadržane na ovom portalu za dijagnosticiranje ili liječenje
zdravstvenog problema ili bolesti bez savjetovanja sa stručnim
medicinskim osobljem jer su informacije objavljene na portalu predviđene
kao dodatak, a ne kao zamjena za stručnost, vještinu, znanje, iskustvo
i procjenu specijaliste za ginekologiju i opstetriciju koji se brine o
bolesnici, odnosno trudnici.
HDGO je poduzeo i ubuduće će poduzimati odgovarajuće napore
kako bi informacije sadržane na ovom web portalu bile točne i precizne,
ali istovremeno ne daje nikakva jamstva glede njihove potpunosti.
Shodno tome, takve informacije ne mogu služiti kao predložak za sudsko
medicinska vještačenja. Takve informacije HDGO priopćuje svojim
članovima na redovitim okupljanjima i putem stručnih smjernica odobrenih
od strane nadležnih tijela.
Stručne smjernice HDGO donose se prema strogim stručnim pravilima i
specifičnim uvjetima ginekološke i opstetričke struke u RH, te se nakon
odobrenja od strane nadležnih tijela objavljuju s posebnom napomenom.